• SINAGOGA "ILONA VAJS"
    Illona Weiss Synagogue
  • MULTIMEDIJALNA SALA
    Conference room
  • JEVREJSKI KULTURNI CENTAR "ARIE LIVNE"
    Jewish Cultural Center "Arie Livne"
Cvijeta Arsenić

Cvijeta Arsenić

Email: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

ŠANA TOVA VEMETUKA

U Jevrejskom kulturnom centru „Arie Livne, 03.10.2016.godine su članovi Jevrejske opštine Banja Luka, članovi uprave kulturnog centra i u prisustvu velikog broja zvanica iz javnog i kulturnog života grada, članova Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva svečano proslavili dolazak Jevrejske nove godine ( Roš Hašana).
Predsjednik Jevrejske opštine Banja Luka Arie Livne je članovima Jevrejske opštine uputio iskrene čestitke povodom praznika rekavši, da novu godinu slavi jevrejski narod širom svijeta, ali i da je riječ o prazniku koji je simbol mira, prijateljstva sa drugim narodima i nacijama. U to ime se zahvalio gostima poželivši i njima mnogo sreće u privatnom i poslovnom životu.

ROŠ HAŠANA

Ros HaSana Jevrejski narod širom svijeta je obilježio dolazak Jevrejske nove godine- 5775. po redu, prema hebrejskom kalendaru. U prevodu Roš Hašana znači „glava godine“ i počinje prvog dana mjeseca Tišri. Ona traje dva dana, a počinje uveče, jer je jevrejski kalendar lunarni i prema njemu dan počinje uveče i uveče se završava. Obilježava se u sinagogama, molitvama u pokajanju. Naime, prema jevrejskoj tradiciji, Roš Hašana nije vrijeme veselih proslava već se za vrijeme trajanja praznika pokušava da sagleda šta se to uradilo loše u protekloj godini te kako bi se to moglo i da popravi u novoj godini.
Tokom praznika se jedu jabuke i med koji simbolizuju slatku Novu godinu, a praznik se čestita pozdravom „Šana tova“ ( dobru godinu vam želim) ili „ Šana tova ve metuka“ ( dobru i slatku godinu vam želim).
Roš Hašana simbolizuje nastanak svijeta po Tori.

  • 14522351_2130526777172434_141635014_o
  • 14522480_2130526530505792_1951542685_o
  • 14536597_2130525973839181_802772885_o
  • 14536679_2130527463839032_1299999546_o
  • 14537032_2130526633839115_743916077_o
  • 14550508_2130526563839122_8513707_o
  • 14555748_2130526943839084_34252871_n
  • 14571972_2130526920505753_1788644171_o
  • 14572654_2130526360505809_100325832_o
  • 14585760_2130526297172482_1595558469_o
  • 14585825_2130526677172444_288367097_o
  • 14585871_2130526753839103_380715772_o
  • 14585875_2130526873839091_901026435_o

U Jevrejskom kulturnom centru „Arie Livne“, u organizaciji centra i Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva je 25.10. 2016. godine održano predavanje koje je bilo posvećeno dvadesetogodišnjem uspostavljanju odnosa izmedju Japana i Bosne i Hercegovine, sa posebnim osvrtom na ekonomsku situaciju u Japanu nakon velikog zemljotresa te relacijama sa zemljama u okruženju, uključujući i Kinu. Medju zvanicama su bili Generalni konzul Srbije u Banja Luci Vladimir Nikolić, Generalni konzul Hrvatske u Banja Luci Zlatko Kramarić te brojne zvanice iz javnog i kulturnog života grada i Republike Srpske.

Arie LivnePrije obraćanja NJ.E. Ambasadora Japana u BiH Kazuya Ogawa je prisutne pozdravio predsjednik Jevrejske opštine Banja Luka Arie Livne, koji je gostu iz daleke zemlje poželio dobrodošlicu te zahvalio organizatorima na podršci u realizaciji ovog naučnog projekta. Predsjednik Društva srpsko - jevrejskog prijateljstva prof.dr. Aleksandar Lazarević je takodje izrazio zadovoljstvo gostovanjem diplomatske delegacije Japana u Jevrejskom kulturnom centru „Arie Livne“.
Ambasador Japana Kazuyo Ogawa je naglasio značaj postojanja dvadesetogodišnjih kontinuiranih i značajnih diplomatskih odnosa izmedu Japana i BiH te podsjetio, da je u protekle dvije decenije Japan snažno i intenzivno podržavao obnovu i razvoj BiH kako u Republici Srpskoj tako i u Federaciji BiH.
kazuya ogawa„Naša ukupna pomoć BiH iznosi milijardu maraka i nakon EU i SAD, Japan je jedan od najvećih donatora, na istom nivou kao nordijske zemlje, Švajcarska i druge. Naravno da ovo nije konačan bilans, jer je naš cilj da se u ovoj zemlji počnu da realizuju investicioni projekti koji još nisu zaživjeli u pravom smislu riječi. No, mi se nadamo da će nadležni u Banja Luci, Sarajevu, Mostaru te drugim lokalnim zajednicama učiniti sve, naravno uz našu podršku, da se uspostavi samoodrživa ekonomija i iz razloga, jer se BiH nalazi na putu ulaska u Evropsku uniju.
Tema predavanja nije bila kultura, ali smo se u neformalnom razgovoru sa ambasadorom Kazuyo Ogawa dotakli i ovog segmenta te mogućeg gostovanja prijatelja iz Japana u Jevrejskom kulturnom centru „Arie Livne“.
kazuya ogawa„Ja nisam ekspert za kulturu niti kompetentan da dajem ocjenu kada je riječ o ovoj oblasti, ali mogu da kažem da mi se svidja folkolorni ambijent na ovim prostorima. Imao sam priliku prisustvovati koncertima jevrejske muzike u Sarajevu koja je svakako posebna imajući u vidu da je riječ o hiljadugodišnjoj kulturnoj tradiciji. Sada vam ne bih mogao odgovoriti na pitanje, kada bi se moglo da dogodi gostovanje japanskih umjetnika u vašem centru, ali je to svakako odličan prijedlog i razmislićemo na tu temu. Želim još da kažem, da sam večeras bio prijatno iznenadjen atmosferom u ovoj kulturnoj ustanovi što obećava, da bi se na obostrano zadovoljstvo mogla da uspostavi i kvalitetna kulturna saradnja“.
Podsjetimo, u Kulturnom centru Banski dvor, u Banja Luci je 01.06.2016. godine održan koncert pod nazivom „Put svile“ koji je prvobitno planirala gdja. Jadranka Stojaković, a nakon njene smrti organizovali njeni prijatelji u Banja Luci kome su prisustvovale i zvanice iz Japana. Povodom 20. godina uspostavljanja diplomatskih odnosa izmedju Japana i BiH je Ambasada Japana u BiH bila organizator koncerta tradicionalne japanske muzike 03.06.2016.godine, u Sarajevu pod nazivom „Sjećanje na Jadranku“, a u izvodjenju grupe B-come koja njeguje tradicionalnu japansku muziku. Koncert je održan takodje u znak sjećanja na nedavno preminulu kantautoricu i interpretatorku Jadranku Stojaković koja je veći dio svog života provela radeći i stvarajući u Japanu.

 

  • 14424227_2148227768735668_2128521770_o
  • 14424230_2148233838735061_1486520633_o
  • 14795887_2148230065402105_1959283095_o
  • 14795902_2148231378735307_1460732762_o
  • 14803266_2148230192068759_1264545887_o
  • 14803275_2148233362068442_1761024474_o
  • 14807904_2148231872068591_768768455_o
  • 14807919_2148232118735233_331254573_o
  • 14808019_2148229828735462_88701874_o
  • 14808822_2148229762068802_1237806981_o
  • 14812846_2148230392068739_1111583784_o
  • 14812847_2148232545401857_120872413_o
  • 14812850_2148228078735637_231763146_o
  • 14812934_2148231972068581_331298998_o
  • 14812965_2148228165402295_897377888_o
  • 14813091_2148233615401750_1882424550_o
  • 14813130_2148230492068729_1432342682_o
  • 14858777_2148229922068786_161536756_o
  • 14859384_2148232948735150_563964215_o
  • 14859564_2148229595402152_1305515783_o
  • 14859596_2148227898735655_459100399_o
  • 14859598_2148228042068974_1597524798_o
  • 14875815_2148227378735707_1479340785_o
  • 14876189_2148233485401763_767653612_o
  • 14876221_2148231532068625_135076237_o
  • 14876255_2148229712068807_1949244172_o
  • 14876352_2148233145401797_1389179691_o
  • 14881400_2148231458735299_1636771199_o
  • 14881486_2148230282068750_590270060_o
  • 14881515_2148232318735213_1534147699_o
  • 14894433_2148227488735696_1908827833_o
  • 14894567_2148227548735690_417159038_o
Saturday, 26 September 2015 13:13

Arie Livne

Predsjednik Jevrejskog kulturnog centra Arie Livne govori o značaju i ulozi ustanove u kulturnom ambijentu Republike Srpske i regiona, ideji mira, humanizma, ljubavi, socijalne pravde kao najznačajnim civilizacijskim etičkim, moralnim i pravnim kategorijama

KULTURA TREBA DA SPAJA NARODE

Jevrejski kulturni centar je za godinu dana svog postojanja uspio da se promoviše u kulturnu ustanovu od velikog značaja za grad Banja Luku, Republiku Srpsku, Bosnu i Hercegovinu, a i šire. Kao potvrda ovoj konstataciji su brojne manifestacije koje su organizovane u proteklom periodu. Jedan od najzaslužnijih za realizaciju multikulturalnog projekta je predsjednik centra Arie Livne.

Gospodine Livne, kakav je vaš utisak kada je riječ o rezultatima koje je ustanova, čiji ste idejni tvorac, postigla od drugog septembra 2014.godine kada je zvanično otvorena ?

Kada smo počeli sa projektom izgradnje jevrejskog kulturnog centra nisam verovao da će to danas da izgleda ovako. Upoznat sa svim dogadjanjima u centru i kada sam izvan granica Republike Srpske i mogu da kažem, da smo na dobrom putu da Jevrejski kulturni centar postane kulturna ustanova od velikog značaja za Republiku Srpsku, region. Jer, to nam i jeste bio cilj. Promovisati, kroz organizovanje kulturnih dogadjaja, kulturu, običaje, tradiciju jevrejskog naroda, ali i srpskog naroda koji je zaslužan što danas imamo ovo prekrasno zdanje. Učinjen je značajan pomak, ali na velike rezultate trebamo sačekati. Znate, mi imamo entuzijaste koji su spremni raditi ovaj posao, ali su potrebna i odredjena ulaganja. Bilo mi je drago kada sam u Izraelu, na jednom američkom sajtu, pronašao fotografiju centra i sinagoge. Nije bilo nekog teksta već samo slike ispod kojih je pisalo, Banja Luka i Bosna i Hercegovina. A, to nije baš zanemarljivo. Jer, ko će znati u jednoj Americi gde se nalazi Banja Luka kada mnogi ne znaju ni da je Beograd glavni grad Srbije. Važno je znati da postojimo. Da, baš tako. Da postojimo !

Slažete li se sa konstatacijom, da Jevrejski kulturni centar treba da promoviše i kulturu drugih naroda, nacija, a ne samo jevrejskog naroda.

Apsolutno. Naš prioritet jeste da spojimo ovo malo Jevreja koliko ih je ostalo živeti na ovim prostorima i sa onima koji žive izvan granica Republike Srpske, u Americi, Izraelu i drugim zemljama. Da ojačamo veze sa srpskim narodom u Republici Srpskoj, jer je ona to zaslužila. Ali, ova ustanova treba da kontinuirano odašilje univerzalne poruke kroz razne kulturne manifestacije. Njihovi akteri ne moraju biti isključivo Jevreji. Ta univerzalna poruka jeste poruka mira, ljubavi, humanizma, socijalne pravde, a kao takva pripada svim narodima podjednako. Svi ljudi dobre volje su dobrodošli u naš centar.

Na teritoriji Banja Luke se Jevreji (uglavnom Sefardi) prvi put pominju krajem 16.vijeka. Postojale su četiri sinagoge, bio je izgradjen i Jevrejski kulturni dom. Krajem 1944.godine je djelimično srušena poslednja sinagoga, a u zemljotresu 1969.godine i potpuno uništena. Nakon sedam decenija, unutar prostora Jevrejskog kulturnog centra je izgradjena mala sinagoga. Gospodine Livne, ona za vas ima posebno značenje.

U Banja Luci i uopšte na celoj teritoriji BiH je nekad postojala cvetajuća jevrejska zajednica. Uništena je od strane fašističkih snaga u Drugom svetskom ratu. Zato mi želimo da održimo jevrejski život gdje god je to moguće i očuvamo uspomenu na žrtve, na zajednicu koja je nestala. Moram naglasiti, da sam lično vezan za ovaj centar u okviru kog sam napravio jedan mal hram, simbolični hram kao uspomenu na moju majku koja je spaljena u logoru Aušvic. Razmišljao sam, šta bih to mogao da poklonim mojoj majci? Šta bi to ona voljela? Ona je bila odana religiji. Odlučio sam da to bude ova mala sinagoga koja nosi njeno ime, Ilona Vajs. Na žalost, ona to nikada neće moći vidjeti.

Vaša poruka javnosti.

Ja sam rastao u jednom periodu, 1935/36, kada sam kao mlad čovek verovao kako imam i imamo snage menjati celi svet. Svi smo verovali da će okončanjem Drugog svjetskog rata započeti izgradnje jednog boljeg društva. Dogodilo se da su neki počeli koristiti religije kako bi promenili čovečanstvo, ali se to ne radi preko religija. Ne poričem da je uloga Medjunarodne zajednice od velikog uticaja na mnoga dešavanja, ali postoje i drugi faktori kako bi jedna zajednica normalno funkcionisala. Upravo je kultura jedan od njih. Zato sam ponosan na Jevrejski kulturni centar koji po mom ubedjenju treba biti centar razumevanja medju narodima, centar koji će svojim radom stvoriti nadu i veru u bolju budućnost u regionu i koji će raditi na unapredjenju kulturološke saradnje medju narodima. U njemu vidim organizaciju koja će vezati, a ne razdvajati ljude i služiti humanizmu, slobodi govora, pisanja. Sve ćemo učiniti da to ostvarimo. Jevrejski kulturni centar je projekat koji treba da poruči svetu, da se vise nikada neće desiti ono što se dogodilo jevrejskom narodu.

Wednesday, 07 October 2015 13:13

Valentin Incko

Visoki predstavnik BiH Valentin Incko - Jevrejski kulturni centar je ustanova od izuzetne važnosti za kulturni ambijent Bosne i Hercegovine

JEVREJSKA KULTURA JE NAŠA KULTURA


Kulturnoj manifestaciji „Dani Izraela i jevrejske kulture“, održanoj 3. septembra ove godine u Jevrejskom kulturnom centru, u Banja Luci je prisustvovao Visoki predstavnik BiH Valentin Incko. Kako kaže, zadovoljstvo mu je posjetiti kulturne manifestacije u jevrejskim kulturnim ustanovama u Sarajevu, Mostaru kada, medju brojnim obavezama, pronadje slobodno vrijeme. On jevrejsku kulturu i tradiciju definiše kao „našu“, prihvatljivu za sve kulture i civilizacije, a Jevrejski kulturni centar cijeni kao ustanovu „od izuzetne važnosti za kulturni ambijent u Bosni i Hercegovini“.

„ Meni se izuzetno dopada ova ustanova, jer je njenom izgradnjom Banja Luka postala bogatija za još jednu kulturnu ustanovu za koju mogu reći da obećava mnogo kada je riječ o kulturnim dogadjajima. Kako sam informisan, za godinu dana vašeg postojanja, uspjeli ste organizovati dosta značajnih projekata. Jer, da vas podsjetim, ja sam bivši kulturni radnik. Bio sam osnivač i prvi direktor Austrijskog instituta za kulturu u Pragu te pratim kulturna dešavanja u BiH“, nije krio zadovoljstvo posjetom Banja Luci i Jevrejskom kulturnom centru.

Povjerio je da mu je supruga nedavno bila u posjeti Izraelu, na hodočašću.

„ Ona je hrišćanka i odlučila je otići na hodočašće u Izrael, posjetiti mjesto gdje se rodio Isus Hrist i gdje je umro Isus Hrist. Vidjela je Nazaret, Betlehem i posjetila brojna mjesta sa hiljadugodišnjom tradicijom. Bila je fascinirana činjenicom, da svi Izraelci nemaju ista religijska i druga ubjedjenja. Da se razlikuje i jezik kojim govore, da se neki briju dok drugi imaju duge brade, da postojoje obitelji sa 12-oro djece, da su neki veliki vjernici dok su drugi ateisti, da je Izrael država sa raznolikostima koje se medjusobno prožimaju i čine je takvom, privlačnom, magičnom. A, sve je to naše, sve te znamenitosti, svako mjesto. Oni treba da nas interesuju i vežu. Na kraju krajeva, ako gledamo malo šire, Abraham ili Ibrahim je ista osoba.“

Sa predsjednikom Jevrejskog kulturnog centra Ari Livne ga veže dugogodišnje prijateljstvo koji je, po njegovom mišljenju, dokazao da čovjek može i mora preživjeti i u uslovima kada se to čini nemogućom misijom.

„ Imamo izuzetno dobru komunikaciju i jako ga cijenim. Za sve ono što je taj čovjek preživio se može reći, „svaka mu čast“. On je bio zatočen u mnogim logorima kao Jevrej i dokazao svoju snagu i jačinu. Nakon svega što je proživio, danas je njegov smisao života da promoviše jevrejsku kulturu i da na taj način prezentuje i državu Izrael. Prosto je nevjerovatno, od kud crpi svu tu energiju kada samo pomislim na njegove godine!?.“

To što jedan kulturni centar u svom nazivu ima prefiks francuski, američki, jevrejski ne znači da mora isključiv. Da radi na očuvanju i promovisanju američke, jevrejske i ine kulture. Naprotiv, gospodin Incko je mišljenja, da svaki kulturni centar treba povremeno da ugosti i predstavnike nekog drugog naroda.

„ Važno je i jedno i drugo, a to znači da se vodi računa o kulturnoj tradiciji naroda i zemlje koju predstavlja, ali i da ima sluha i za kulturna dogadjanja koja se tiču drugih. Jer, poenta djelovanja jednog kulturnog centra jeste univerzalnost. Nešto što je prihvatljivo za sve, nešto što može svako da razumije, da doživi. Poruke koje se emituju iz ovog centra se svakako tiču jevrejskog naroda, njegove kulturne baštine, ali su one istovremeno i univerzalne. Ovdje se mogu organizovati kulturne manifestacije drugih naroda kao što smo to mi radili u Austrijskom kulturnom centru, u Pragu. Dok sam tamo radio, imali smo običaj ugostiti predstavnike naroda koji nisu imali vlastiti prostor u kom bi djelovali. Navešću kao primjer Mormone koje smo često zvali da budu naši gosti. Tu su i Dani slovenačke literature , manifestacija koja je takodje organizovana pod okriljem Austrijskog kulturnog centra. Mislim da je to dobro, jer bi bilo dosadno da pratimo samo jednu kulturu.

Visoki predstavnik BiH Valentin Incko ima jasan stav kada je riječ o kulturi, religiji i njihovoj ulozi u životu čovjeka.

„ Bilo bi dosadno da jedna država funkcioniše bez različitosti. A, kao takve, one treba da nas više vežu, a manje razdvajaju. Jevrejska kultura sa svojom monoteističkom religijom, kao preteča drugih religija, je jako pogodna za uvezivanje tih drugih religija i kultura. Ona nam kazuje kako smo svi u suštini slični, koliko toga imamo zajedničkog i kako možemo naći puno toga zajedničkog da nas veže. Ona nas uči i kako da se poštujemo, jer poštovanje medju narodima, nacijama je jako važno.“

 

Thursday, 15 October 2015 13:13

Đorđe Mikeš

Direktor Jevrejskog kulturnog centra „Arie Livne“ Djordje Mikeš kaže, da je rukovodjenje centrom za njega izazov, da su rezultati postignuti za godinu dana postojanja ustanove itekako vidljivi, čemu u prilog govore brojne kulturne manifestacije koje su organizovane u protekloj godini, te da je JKC „Arie Livne“ na dobrom putu da postane kulturna ustanova prepoznatljiva u Republici Srpskoj, Bosni i Hercegovin i zemljama u okruženju, ali i dio mreže jevrejskih kulturnih centara u svijetu. „Planovi su jedno, a stvarnost je drugo, ali je uspjeh da se nakon sedam decenija uspio pronaći ambijent koji će biti mjesto okupljanja, ne samo pripadnika jevrejskog naroda, nego i svih dobronamjernih ljudi“, stav je direktora Mikeša.

JEVREJSKI KULTURNI CENTAR -
PROJEKAT OD REGIONALANOG ZNAČAJA

Gospodine Mikeš, direktor ste kulturne ustanove koja je nedavno proslavila godišnjicu svog postojanja. Malo vremena da bi se govorilo o velikim rezultatima. Medjutim, Jevrejski kulturni centar “Arie Livne” laganim, ali sigurnim korakom, makar je takvo mišljenje javnosti, postaje biti prepoznatljiv i uticajan kulturni projekat kako za jevrejsku zajednicu tako i za društveni ambijent uopšte.
- Mislim da smo za ovu godinu dana postojanja uspjeli, da tako kažem, prebolovati one prve dječije bolesti. Da se uspio napraviti odredjeni doprinos na kulturološkom planu, tim vise značajan imajući u vidu da smo, kada je riječ o jevrejskoj zajednici na području Banja Luke, bili decenijama u blagoj ilegali. Kada napravimo presjek dogadjanja u proteklom periodu, vidljivo je da smo uradili dosta posla po pitanju same jevrejske zajednice. Organizovali smo proslave jevrejskih praznika. Značajno je i naglasati, da su sva dogadjanja bila otvorenog tipa kojima su prisustvovali ne samo članovi jevrejske zajednice nego i gosti iz reda drugog naroda, naši prijatelji. Takvi dogadjaji su se nekada organizovali na manjem prostoru, sa manje ljudi.

“Jevrejski kulturni centar “Arie Livne” treba da postane sastavni dio sredine u kojoj djeluje, a i sire. Jevreji ne žele da sami sebi stvore svoj geto”, vaš je stav koji često ističite u komunikaciji.
- Apsolutno. Ima nas malo u ovom gradu i šta bi bilo još kada bi se ograničili isključivo na medjusobnu komunikaciju. Takodje su nam dobrodošli svi pojedinci, institucije, ustanove koji bi željeli da se uključe u ovaj projekat u smislu saradnje. Imamo potpisan sporazum o saradnji sa Narodnim pozorištem Republike Srpske, Arhivom Republike Srpske, Akademijom umjetnosti. U planu su dogovori sa još nekim institucijama, a posebna priča je povezivanje sa kulturnim institucijama i srodnim ustanovama iz Izraela. Jedna od ideja je i otvaranje “mosta saradnje” izmedju Republike Srpske i Srbije kako bi se obostrano upoznali o kulturama naroda povezanih prijateljskim i istorijskim vezama.

Možete izdvojiti neke od manifestacija koje su po vašem mišljenju bile autentične, posebne ?
U centru je održan koncert umjetnika iz banjalučke Akademije umjetnosti. Jedan odličan projekt. Organizovali smo prvi koncert djece, učenika privatne Muzičke škole „Opus con musica“ iz Banja Luke na obostrano zadovoljstvo. Interesantna je bila promocija pjesama iz Srbije prevedenih na Esperanto. Oko stotinu posjetilaca je prisustvovalo promociji knjige „Zaboravljeni“, autora Dejana Mrdje i Djordja Mihovilovića, a u saradnji sa Javnom ustanovom Spomen područje Donja Gradina. Jedan izuzetno važan kulturni dogadjaj. U organizaciji sa Konzulatom Srbije i Narodnom univerzitetskom bibliotekom Republike Srpske smo organizovali druženje sa poznatim i priznatim beogradskim novinarem i publicistom Vanjom Bulićem. Održana je promocija knjige „Nove komšije Jevreji“ pod okriljem Arhiva Republike Srpske, Arhiva Tuzle i Austrijske ambasade. Valja spomenuti dvije izložbe u organizaciji Ambasade Madjarske i Poljske, a u planu je gostovanje ambasadora Poljske i nekoliko univerzitetskih profesora. Predavanje o hasidskim zajednicima Amerike, čiji je autor dr. Gabi Abremec iz Zagreba svakako zaslužuje pomen, jer se radi o zajednicama koje se zbog specifičnog koncepta funkcionisanja izdvajaju u modernom društvu.

Imajući u vidu sve nabrojano te ono što se u zadnjih nekoliko dana dogadjalo u Jevrejskom kulturnom centru “Arie Livne”, promocija knjige “Holokaust u Bosni i Hercegovini”, autora dr.sci.Elijasa Daubera i izložba pod nazivom “Anatomija zaborava”, koja pretenduje postati regionalnom i medjunarodnom izložbom, pred vama i vašim saradnicima je veliki posao, ali i velika odgovornost u smislu održanja i jačanja centra kao kulturološke ustanove ubuduće. Ne treba zanemariti ni finansijski ambijent neophodan za realizaciju velikih projekata.
Lično bih volio da se stvari dešavaju bržim tempom, ali moramo raditi sa onim čime raspolažemo. To svakako nije dovoljno da se proces ubrza. Ali, moramo biti strpljivi. Podsjetiću vas, kada uporedim ovo što danas imamo sa onim što smo imali nekada je zasigurno veliki iskorak. Ja u ovom gradu živim od 1954.godine i za to vrijeme pratim funkcionisanje jevrejske opštine. Ona je uvijek postojala, ali je i uvijek bila mala, samozatomljena skupina ljudi koji su se okupljali u nekom od privatnih stanova, a potom u ništa većoj kancelariji. Projekat promovisanja, održanja, jačanja jednog ovakvog centra je za nas ,članove male zajednice, prilika da napravimo nešto što ima veći značaj. Naravno, to se preko noći ne može ostvariti.

Drugi svjetski rat, odnosno nacistička ideologija, su uspjeli, pa skoro uništiti jevrejsku zajednicu na teritoriji Evrope. Volja jevrejskog naroda da iz ruševina gradi svjetliju budućnost, uz pomoć prijatelja, ljudi dobre volje, se pokazala jačom. No, posljedice su svakako ostale. U Banja Luci živi mali broj pripadnika jevrejskog naroda. Poslednja sinagoga je srušena 1944.godine. Zahvaljujući skupini entuzijasta, predvodjenih gospodinom Arie Livne, je 2.9.2014.godine jevrejski narod dobio priliku da počne intenzivnije djelovati na obnovi jevrejskog života, tradicije, kulture.
Izgradjena je, po želji predsjednika centra Arie Livne, sinagoga “Ilona Vajs”, kao uspomena na njegovu majku spaljenu u logoru Aušvic. Jevreji su dobili mjesto gdje će se moći posvetiti molitvi, učenju svetih knjiga. Znate, vjerska pravila nalažu da je za molitvu potrebno prisustvo deset muških glava. Toliko se u Banja Luci još ne može skupiti. Ali, dogadjeje treba posmatrati sa istorijske distance. Pa u tom kontekstu, pomake koji su učinjeni od proteklog rata u BIH, kada je počela da vise jača komunikacija unutar jevrejske zajednice, do danas, kada postoji centar, sinagoga, dobra volja njegovih članova da radi na jačanju zajednice, komunikacija sa okruženjem, kada je pitanje dana da zajednica dobije i svog rabina, trebamo gledati kao veliki uspjeh. O svemu ovome što smo pričali do prije dvije godine nije bilo pomena.”

 

Monday, 19 October 2015 13:13

Gabi Abramac

gabi abramac 2GABI ABRAMAC- DOKTOR LINGVISTIKE I STRUČNJAK ZA MEĐUNARODNE ODNOSE

Hasidski pokret je dio haredskog judaizma, a haredski Jevreji se strogo pridržavaju jevrejskih zakona (halacha) i odbijaju prilagoditi svoja vjerovanja, način življenja modernom društvu. Pokret je utemeljen u 18.vijeku, a njegov utemeljitelj je bio izraelski rabin Baal Šem Tov. Jezik Hasida je jidiš, nastao prije otprilike hiljadu godina, kada su Jevreji sa romanskih područja prešli na teritoriju Rajne koju su nazvali Loter. U to vrijeme govorili su ono što se na hebrejskom naziva “La`az” (jezik tudjinaca koji je u sebi sadržavao varijante latinskog i rane oblike francuskog jezika i sve iskombinovano sa hebrejskim). Kada su se aškenaski Jevreji počeli kretati prema istočnoj Evropi u 16.vijeku, jezik je počeo usvajati i slavenske elemente, a jidiš je u hasidizmu dobio status svetog jezika.

U ŽIVOTU HASIDA NEMA SLUČAJNOSTI

O specifičnostima hasidskih zajednica, koje njihove članove čine interesantnim i istovremeno intrigantnim u modernom društvu je svakako najkompetentnija da kaže „riječ više“ dr. Gabi Abramac iz Zagreba, doktor lingvistike i stručnjak za medjunarodne odnose. Njena predavanja su izutetno posjećena kao što se to u nekoliko navrata dogodilo i u Jevrejskom kulturnom centru „Arie Livne“. Dr. Abramac, kada su Hasidi stigli u Ameriku?

Do završetka Drugog svjetskog rata je veliki broj hasidskih Jevreja ubijen u Holokaustu. Najveći broj njih je uspio preživjeti u Madjarskoj iz razloga, jer je deportacija madjarskih Jevreja u logore smrti započela 1944.godine poslije njemačke okupacije Madjarske. Nakon okončanja rata, hasidski rabini koji su preživjeli rat su okupili svoje sljedbenike, ali i druge europske i američke Jevreje koji su imali različitu povijesnu pozadinu. Po dolasku u Ameriku, hasidske grupe su započele novi život gradnjom ješiva za dječake, škola za djevojčice, mikvi i ostalih institucija koje su neophodne za napredovanje jevrejske zajednice.

Život koji su počeli graditi preživjeli članovi hasidskih grupa u Americi je bio i za vas intrigirajući. Odlučili ste se na naučni poduhvat – proniknuti u suštinu funkcionisanja hasidskih zajednica. Šta vas je ponukalo da počnete istraživati život Hasida?

Imam svoju privatnu školu stranih jezika, voljela sam jezike i kao lingvističara me počeo zanimati judaizam. Jednostavno, htjela sam izučavati jezik koji je na rubu ograničenosti. Koji je neobičan. Prije „jidiša“ naučila sam „ladino“, dva ugrožena, židovska jezika. Mene jako zanima ta socijalna lingvistika, odnos jezika i društva. A, ako je još riječ o izloliranim, enklaviziranim, neobičnim jezicima tim je veće moje interesovanje.

hasidiImajući u vidu da je riječ o skupinama koje slove za zatvorene, nepristupačne, neobične, kojima se teško približiti, steći njihovo povjerenje, da li ste naišli na odredjeni otpor, barijeru tokom boravka u Bruklinu gdje su američki Hasidi pronašli i izgradili ambijent za funkcionisanje po svojim pravilima?

Njima je jako važno bilo da ih neću iskoristiti senazacionalistički, zloupotrijebiti u komercijalne svrhe. Da ne kopam neku priču, da ih neću prezentirati kao neke čudne ljude. Ja sam modificirala malčice svoju priču sa svakim od njih ponaosob. Prilagodila je. Primjera radi, ako bih razgovarala sa starijim ljudima, ja njima nisam mogla objašnjavati kako mene zanima lingvističko istraživanje o njihovom jeziku. U tom slučaju ja bih rekla, postavila im pitanje, kako mene zapravo zanima kako su prešli iz Evrope u Ameriku, kako su se snašli. Na najjednostavniji način bih objasnila šta mene zapravo u vezi njih zanima. Naprosto, ne možete im iz neba baciti informaciju, jer bi zasigurno bilo otpora kada bih direktno ušetala u njihov život. Ja stvarno sa njima nisam imala problema. Zapravo njih je zanimalo, kako sad neko, iz tamo neke Hrvatske koja je jako daleko, se odjednom našao u Bruklinu i zove se Gabi Abramac. Znate, pa tu se upetaljao „Gospodar svemira“. Naime, to je njihovo tumačenje, jer ništa na svijetu za njih nije slučajno, pa ni taj moj dolazak.

Ne djeluje li ,po vašem mišljenju, pomalo fatalistički takvo shvatanje ljudi, dogadjaja koji se tumače slučajnostima?

Da, oni vjeruju da ništa na svijetu nije slučajno. Da je sve predodredjeno, unaprijed isplanirano. Sve je Bog isplanirao puno, puno prije. Ne, ne možemo reći da su oni fatalisti. Pa, u tom slučaju bi značilo da ne razmišljaju, žive stihijski. Naprosto, njih je teško analizirati u poredjenju sa kategorijama zajednica koje mi poznajemo. Oni su kao kompjuter koji funkcionira po drugom operativnom sustavu i u tom slučaju ga ne možete usporediti ni sa jednim drugim.

Da li možete izdvojiti neki dogadjaj koji je na vas ostavio poseban utisak tokom istraživanja?

Ja sam njima pristupila sa stavom, da me ne može ništa iznenaditi. Kao da to sve već dobro znam. Kao što sam znala da nose perike, slave Šabat, govore jidiš. Još je samo trebalo rutinski odraditi neke segmente kao bih okončala taj doktorat. Znači, kada sam stigla medju njih, ja sam sve znala u načelu. Ono što nisam slutila je to, do kojih detalja se ide u njihovom svakodnevnom življenju. Recimo, kada su mi napravili kafu, a ja opet htjela biti ljubazna i dobra i odlučila oprati šoljice , uslijedila je njihova reakcija. Oni su, kada su ugledali kako to ja radim, bili u stanju jedne vrste nervnog sloma. Pa, su odmah pitali, kojom spužvom sam oprala? Na što sam odgovorila, onom koja je bila na sudoperu. Onda su upitali, da li onom koja je bila sa desne ili sa lijeve strane, je li bila žuta ili crvena ? To im je bilo jako važno. Naime, jedna je bila za pranje posudja iz kog se jede hrana životinjskog porijekla, a druga za pranje onog koja služi za mliječne proizvode. E, onda imamo problem sa šoljicom koja je oprana pogrešnom spužvicom, pa se mora provući kroz vruću vodu, staviti potom u mikrovalnu pećnicu. Čitav jedan ritual koji je potrebno provesti kako bi šoljica bila ponovno upotrebljiva. Nisam znala da su neke stvari tako duboke i na svakodnevnom nivou. Da na Šabat nećemo pomirisati cvijet, ne zato što ga ne smijemo mirisati nego zato što se mirisom možemo zanijeti i ubrati ga, a to se na Šabat ne smije raditi. Primjena tih zakona u praksi me malo više iznenadila mada sam znala za mnoge specifičnosti.

Činjenica je da naučnik tumači dogadjaje u svjetlu činjenica i gdje slučajnosti nemaju svoje naučno uporište. No, da li ste ponekad imali utisak kako „neke stvari koje su duboke i na svakodnevnom nivou“, kako ste to rekli, ipak imaju svoju realnu osnovu?

Da, sve ovo što sam predočila bude logično kada uporedimo sa nekim, stvarima, ritualima koje mi upražnjavamo. Ali, mi ih nemamo definisane kao „halaha zakone“. Halaha je skup jevrejskih zakona. Primjera radi, Hasidi znaju da se novac broji ispred treće osobe. Kod njih nema dileme da to tako treba raditi. Sve je zapisano u Tori i u svakom trenutku se zna kako se treba ponašati. S jedne strane to vam olakšava život, a sa druge se zakomplicira i izgleda rigorozno. U mom, našem slučaju, zajednica u kojima živimo takodje je poželjno i traži se prisustvo treće osobe prilikom vraćanja novca. Ali, to nije pravilo već je nešto naslijedjeno od roditelja ili je stvar intuicije. Može se, a i ne mora ispoštovati.

Dr. Gabi Abramac je radeći na doktorskoj disertaciji, tokom boravka u Americi, ponekad bila izložena, kako ona to kaže, „čudnovatim pogledima“ prolaznika na Menhetnu. Jer, jedan ozbiljan naučni rad zahtijeva dosljednost.

Znate, nije bilo naporno kada sam živjela medju njima. Meni je bivalo naporno kada se pojave reakcije izvan zajednice. Recimo, prošle godine u dvanaestom mjesecu, bila sam u hasidskoj obitelji, oblačila se kao oni kako ne bih medju njima izazvala nemir. E, kada bih svratila potom na Menhetn, presvukla bih se u nekom kafeu, a nimalo mi nije bilo praktično skidati tu garderobu sa sebe. Onda bi me pitali, kuda se ja to spremam ići, idem li na neku priredbu? Odakle ja, u tim dugim suknjama? Onda ja tu više ne bih bila sigurna, šta je tu normalno, a šta nije.

Boraveći unutar hasidskih zajednica stekli ste prijatelje sa kojima ste u kontaktu.

„Da, na „fejsu“ ih imam dosta, pa svaki put kada stavim neku novu sliku razmislim, da li mi je rukav dovoljno dugačak ili kratak. Ne komentarišu naravno, ali ja uvijek znam šta oni misle!?“.

Saturday, 07 November 2015 13:13

Atila i Jelena

atila jelenaPrema istorijskim podacima, Sefardi su Jevreji prognani iz Španije i Portugalije oko 1492.godine. Raseljeni na sve četiri strane svijeta, medju ono malo stvari koje su ponijeli sa sobom se nalazila i njihova kultura protkana melodičnim jezikom, nostalgičnim romansama koje su govorile o krajevima u kojima su odrastali i koje su morali napustiti iz istorijskih i drugih razloga. U Madridu danas postoji Sefardska kuća Izrael (Casa Sefard Israel) čiji je cilj očuvanje sefardske kulturne baštine kao nerazdvojivog dijela španske kulture, jer sefardska kultura, religija, tradicija, običaji, jezik se izdvajaju svojom autentičnošću. Dva multitalentovana umjetnika iz Mostara, Atila Aksoj i Jelena Milušić svakako pripadaju onoj vrsti umjetnika koji su prepoznali koloritnost sefardske kulture, umjetnosti, prvenstveno muzike. Njihovi koncerti su izuzetno atraktivni, emotivno „obojeni“, posebni. Takav je bio i nastup u Jevrejskom kulturnom centru gdje su ove godine bili gosti kulturne manifestacije „Dani Izraela i jevrejske kulture.“

 

SEFARDSKA RAPSODIJA

Za Atilu Aksoja, rodjenog Mostarca, kritičari kažu da je jedan od umjetnika koji poslednjih godina ima značajan uticaj na bosansko-hercegovačku muzičku scenu. Multinstrumentalista, muzički producent, kompozitor, inžinjer zvuka...

atilaMnogo ste toga nabrojali, pa će, valjda biti i da je tako. Znate, sve je to vezano za to sta i kako se čovjek osjeća. Ja ne radim, barem se trudim da ne radim stvari koje ne volim. Da, kažu za mene da sam multiinstrumentalista, ali ja sam samouki muzičar ma kako to vama zvučalo. Nisam pohadjao posebne muzičke škole. Naprosto, imao sam toliko hrabrosti da počnem ekperimentirati sa različitim instrumentima. Ono što želim reći je, da čovjek ne treba da bude virtuoz na nekom instrumentu da bi dočarao neku atmosferu.

Medju nabrojanim amfinitetima se jedan izdvaja kao poseban, a to je ljubav prema sefardskoj muzici. Osnivate duo „Arkul“ zajedno sa akademskim slikarem i kiparem Vladimirom Mićkovićem. Kako je nastao duo i od kuda naziv „Arkul“?

arkulZahvaljujući saradnji sa Vladimirom nastao je ovaj duo gdje smo ušli u istraživanje sefardske glazbe, otkrivajući staro, zaboravljeno vrijeme, tragove vlastite kulture i tradicije. Pojavili smo se 2009.godine sa prvim albumom “Il Bastidor” sa sefardskim melodijama i publika je to prepoznala kao jedan, novi momenat na muzičkoj sceni. Sa Vladimirom sam se upoznao nakon njegovog povratka iz Barselone gdje je počeo pjevati neke melodije za koje sam ja imao osjećaj da ih već poznajem. I ispostavilo se da imaju svoju posebnost. Ispričao je da je riječ o sefardskim pjesamama, da je o njima djelimično saznao od prijatelja koji mu je poklonio audio, a bila je to kaseta španske umjetnice Flory Jagode. Od nje smo mnogo naučili o sefardskoj muzici. A, riječ “arkul” označava jednu glinenu posudu ili amforu u kojoj se čuvaju rasadi za cvijeće. Njihovim vadjenjem iz mora se dolazi do nečeg iz čega se može rasaditi, proširiti…. Naziv je simboličan. Jer, upravo je tako i sa sefardskom glazbom, sa umjetnošću uopšte.

Izvodjenje romskih romansi i sefardske muzike sa vašom sugradjankom Jelenom Milušić su muzički performansi za koje se traži karta vise.

atila jelena1Saradnja sa Jelenom je nastala spontano. Nakon njenog poziva da u Dubrovniku održimo koncert, kroz druženje i pjesmu, bez ikakvog plana se razvila ta ideja o muzičkom projektu. Nekako je i meni i Jeleni bio izazov da ovim prostorima ponudimo nešto novo. Mislim da smo u tome uspjeli, a eto i kritike idu tome u prilog. Poenta kod sefardske muzike je taj način na koji se formirala kroz vijekove. Ključ je u tom preplitanju sefardske kulture, običaja, tradicije, muzike sa osobenostima drugih kultura. Ta muzika ima u sebi ono što sam doživio na prvo slušanje, kao da ja to već znam. To je, kako bih rekao, muzika za sebe. Dolaskom Sefarda na ove prostore prije par vijekova se dogodilo i miješanje muzike. Stigli su i donijeli je ljudi otvorenog srca, a onda su i oni dobili nešto od ljudi koji žive na ovim prostorima. Pa se prenosila sa generacije na generaciju. Pričamo o jednom velikom vremenskom periodu, jer neke pjesme koje smo ja i Jelena izvodili nikada nisam uspio čuti u originalnom izvodjenju, jer ono i ne postoji.

Angažovani ste u Rok školi Mostar, gitarista ste benda “Zoster”.

zosterKao što sam rekao, ja muziku doživljavam spontano, nemam strah prema raznim instrumentima. Nisam naslijedio ni sklonost prema muzici od nekog iz porodice. Ja je jednostavno osjećam, slušam, proživljavam i kao takvu predstavljam javnosti. Možda je to dar, šta li je, ali je tako. To je, naravno, sve ipak ozbiljno, definirano, nema stihije. U Rok školi Mostar predajem bas gitaru, imamo tri prostorije koje su potpuno opremljene za sviranje i koje mogu koristiti i oni koji nisu naši članovi. Zanimljivo je da su svi njeni polaznici uradili po jednu pjesmu i nadam se da će iz tih pjesama i nešto naučiti. Što se tiče benda „Zoster“, on je osnovan 2000.godine, a ja sam mu se pridružio 2004. godine. Grupa je osnovana kao potreba da se nešto kaže, ona prenosi poruke tolerancije, mira, progresa, afirmacije, ljubavi, a ponekad i edukacije. Bend je, da tako kažem, nastao kao posledica pada imuniteta društva.

Muzika vas je odvela i izvan granica Bosne i Hercegovine. U Njemačkoj ste jedan period živjeli.

Da, odvela me u Njujork, Nikoziju, Solun…. Jeste, jedan dio života sam proveo u Njemačkoj. Medjutim, nakon nekog vremena mi je bilo svega dosta i vratio sam se u Mostar. Bilo je potrebno da se vratim, jer je to lijep, poseban grad, sa prelijepim ljudima. Tako da mislim da mi je za sada mjesto tu.


Način na koji Jelena Milušić izvodi sefardsku, romsku muziku je bilo prepoznato i van granica Bosne i Hercegovine. Početkom 2007. godine počinje pjevati sa belgijsko-francuskim duvačkim orkestrom, a 2010. godine postaje pjevačica benda” Mafiasko Taxi” u čijem sastavu sviraju muzičari iz Belgije, Francuske, Njemačke, BiH i Srbije.

mafiasko taxiPjevanje doživljavam kao intimnu ispovjest koju dijelim sa ostatkom svijeta. Razmjenjujemo emocije i energiju. Zadnjih deset godina istražujem razne muzičke žanrove, od dzeza, elektronike do etno muzike. Kada je riječ o sefardskoj muzici, ono što me njoj privuklo je jednostavnost, melanholija i, naravno, njena poruka. Ta muzika je sa ljudima došla ovdje, opstala kroz vijekove i jednim dijelom poprimila odlike ovog podneblja. Znate, osjeti se tu prizvuk sevdaha i dosta španskog melosa.

atila jelena2Vi i Atila Aksoj ste i idejni tvorci muzičkog projekta pod nazivom “Barimatango” što u prevodu sa romskog jezika znači “noj”.

Da, to je simobiličan naziv. Noj je ptica koja je uspjela evoluirati i preživjeti uprkos svim izazovima i promjenama u okruženju. Ona simobolizira kontinuiranu borbu za opstanak. A, upravo kroz takvu katarzu je prošla i romska i sefardska muzika, kultura sefardskih Jevreja uopšte. Naš duo izvodi pjesme čija osnova je romska muzika sa područja Balkana i jugoistočne Evrope. Želimo udahnuti novi život odabranim pjesmama, a aranžmanima utisnuti lični pečat. To je jedan od najboljih načina, bar po mom mišljenju, da se uspostavi ta neophodna komunikacija sa publikom kojoj želimo na svoj način približiti suptilni i raznoliki svijet muzike.

 

Page 6 of 6